Your small empire has fallen...
28.01.2007., nedjelja
|
Javljam vam da privremeno napuštam blog zbog određenih obaveza u privatnom životu ( i zato jer mi se trenutno baš neda). Ali nadam se da ćete me ubuduće nastaviti čitati. So long and good night (for now). |
- 13:30 - Proširi evanđelje (29) - Na papir - !
10.01.2007., srijeda
|
Roses are red, Violets are blue, In Soviet Russia, Poem writes YOU! Ovo će razjasniti stvari. Nije da zapostavljam ovaj blog, al zapravo ga zapostavljam, makar ga ne želim zapostavljati, al stvarno ne znam o čemu da pišem. Ok, to napišem u svakom postu, al ne mogu si pomoći kad mi uglavom ponestane inspiracije čim upišem lozinku na tom blog.hr. Al glupo mi je zatvarati blog kad bu mi se opet strašno pisal, čim ga zatvorim. Tak da najbolje da jednostavno napiskaram nešt. Prva ideja za novi post mi je bila da napišem tj. da ne napišem ništa samo sitnim slovima "[praznina]˝ u sredini praznog prostora. Tako bi taj post bio nekakav nadriumjetnički, a zapravo je to dobro jer ja ne bih trebala ništa posebno pisati. Ali sam odustala od te namjere. Nadam se da su svi ljudi koji su nabasali na moj blog i koji čitaju ovo imali super Božić i da vam je Satan Claus puno toga donesel (previše mislim na materijalne stvari) i da ste još bolje dočekali Novu. Ja više niti ne osjećam onaj duh Božića koji sam osjećala kad sam bila mala i kad sam vjerovala da postoji i Djed Mraz i Zubić Vila i Uskršnji Zec i svi ti izmišljeni freakovi. Zapravo sam toliko čvrsto vjerovala u te fantasy likove da me na kraju moja mama sažalila dok sam se svađala s drugim klincima da Uskršnji Zec stvarno hopše po kući noć prije Uskrsa. Tada mi je rekla da je to u stvari sve obmana i da to ništa ne postoji i da sve te poklone zapravo mama i tata kupuju u Turbo Limaču ili gdje god tjedan dana prije. I možete zamisliti tugu u toj maloj curici koja se toliko veselila tom glodavcu, kad je saznala da sve te čokolade nakupuje njena stara. Bezveze. Kakvog onda ima smisla darivati se kad ti stara može dati poklon čim ga kupi. Možda je zato Božić za mene izgubio svoj čar. Ja sam inače sklona vjerovanju u sve i svašta. Ali ne bih se nazvala naivnom. Inače nikak se ne mogu naviknuti da je 2007. Gdje god moram napisati datum, napišem 2006. Iskreno, baš me brige za novu godinu. Život se ionako nastavlja. Još su mi gluplje one novogodišnje odluke. Ja se toga nikad ne držim, jednostavno mi nema smisla, npr. od nove godine idem na dijetu. Pa zašto nejdeš sad, ako si debela? Čemu čekati i odgađati? Ok, idem ja sad. |
- 21:18 - Proširi evanđelje (21) - Na papir - !
22.12.2006., petak
I wanna snijeg
|
Spektakularno, fantastično, impresivno. Počeli su KONAČNO praznici. Baš sam se sad vratila s dodjele onih nekih školskih izvješća... Bio je nekakvi program na kojem smo se svi iz pristojnosti zadržali nekih 10 min (hehe) pa smo otišli u grad. Ne mogu vjerovati da dolazi vrijeme kad ću stvarno moći spavati koliko hoću. I još 3 put idem spavati i onda je Božić. Nisam neka velika kršćanka (zadnji put sam na misi bila na vlastitu krizmu), ali obožavam taj neki čar Božića, pjesme, ukrase i naravno, najviše od svega poklone od staraca, ovaj Djeda Mraza, maloga Isusa, čega već... Možda čak odem i na polnoćku, ako se napušim nečega. Inače sam bolesna i kuham si čajeve za male bebe, jer imam neku gadnu virozu, ali neću u detalje opisivati svoju bolest. Danas mi je dobro (dovoljno dobro da napišem novi post), ali jučer sam se osjećala kao da sam prošla kroz kombajn. Zapravo sam odspavala cijeli dan, ne sjećam se niti što sam zapravo radila. Ali svi se problemčići čine minijaturni, sad kad nema više škole. Jedino mi fali snijeg da upotpuni tu neku božićnu atmosferu... Bilo bi prekrasno imati bijeli Božić. Baš onak kak u onim crtićima koje moja sestra cijelo vrijeme gleda i u reklami za onu nekakvu božićnu puricu ili tak neš. Al nema veze. Pozdrav |
- 12:47 - Proširi evanđelje (30) - Na papir - !
04.12.2006., ponedjeljak
|
Dočekali ste. Ne mogu nikak vjerovati da je već 12. mjesec. Meni se čini da je škola počela pred mjesec dana, al sva sreća nije. Sad kad je u školi najgore, kad se zaključuju ocjene i pitaju i pišemo gomilu svega, mene je primilo praznično ludilo i meni se fakat neda učiti. S jedne strane bih strašno htjela nek padne snijeg, al dok se sjetim one nezrele dječurlije na željezničkoj + snijeg = gruda u moju glavu, nekak me prođe ta želja. Postavili su čak i one božične ukrase sveposvud, dok navečer hodam po gradu sve mi blješti u oči. I natpis "Sretno u 2007". Pf, kaj se mene tiče nek samo 2007. dođe brzo, 2006. mi je bila totalka nikakva. Al u biti ja sam kriva što je bilo nikak, a ne godina. Al, nema veze. Danas sam čula da je jedan dečko iz mojeg grada pao s motora i da je u kritičnom stanju. Čovjek ima samo 19. godina. I kad sad razmišljam o tome svi mi se moji problemi čine mizerni. Može li se šuska s fizike(zbog koje se tolko brinem) usporediti s teškom komom? Stvar je u tome da ne znamo što zapravo imamo i kolko nam je dobro u životu dok nam se ne sruši sve na glavu. Kladim se da bi taj dečko radije imao jedinicu s fizike. Neda mi se više pisati (ovaj post, ne blog) pa zato idem. Ionak sam rekla sve što sam htjela, zato pozdrav do slijedećeg posta koji bi, poznavajući mene, trebao biti negdje oko Božića. Hehe... EDIT: Upravo sam saznala da je umro... Počivaj u miru. |
- 14:25 - Proširi evanđelje (38) - Na papir - !
09.11.2006., četvrtak
|
Znate onaj osjećaj kad se ujutro probudite sviježi i odmoreni, puni energije, kad se sa svima slažete i frizura vam nevjerojatno zakon izgleda? Ja ga ne znam. Hoću reći, da postoji neka skala od 0-20 kojom bi se mjerila trenutna čovjekova sreća i zadovoljstvo, moja bi bila na broju 3. Ali neću sad pisati neki tužni i depresivni post o tome kako ja mrzim svijet i svijet mrzi mene jer mislim da stvarno ima previše takvih postova na blog.hr pa ne treba još i moj. Sad mi se na msnu Mia čudi kak to kaj pišem novi post. Hehe, ok, češće budem pisala, al za moje ne pisanje kriva je ova glupa sredina u kojoj živim koja mi ne pruža nikakvu inspiraciju. Ili sam možda kriva ja što u toj neinspirativnoj sredini ne nalazim nikakvu inspiraciju. Npr. što ne vidim ljepotu pognojenih polja kad se ujutro vozim u vlaku ili kad ne vidim ljepotu suhog, žutog lišća u parku blizu moje škole. Al ne mogu reći da me to osobito pukne. Nadu mi ulijeva to kaj je sutra petak. Petak je best dan. I pročitajte Darkroom od Rujane Jeger... Pjesma koja me pere trenutno: These hollow, These hollow grounds, Breathing every step inside that sorrow. And I lied, and I lied that you would survive. These weeping, these weeping times lasts for years yet you’re the one to face it and I lied, And I lied that we would be fine. Rush that I’ve already killed, Lust that I’ve already spilled on you, Your eyes made me crave for this. Strange shivers in strange ways tonight, Something passed the joy that I’ve collected and I felt, And I felt all beauty’s dead. This weeping, this weeping nights lasts forever yet I’m the one to face it and I felt, And I felt all cruelty’s done. She dances the dark side of the moon, She’s overdose, The beauty in cold. Cold, Just to feel that I’m alive, Just to feel the guilt on skin. Your blood, Your flesh makes me crave for this. This rush that I’ve already killed, the lust that I’ve already spilled on you. Your eyes made me crave for this. |
- 14:58 - Proširi evanđelje (35) - Na papir - !
27.10.2006., petak
|
Novi post je bio tražen. Evo ga. Znam da su vremenski intervali između kojih ja pišem postove dosta dugi, no jednostavno 1) možda nemam što za reći 2) možda nemam vremena. U ovom slučaju razlog je broj 2) jer me stisla gimnazija. Najbolja vrsta srednjoškolskog obrazovanja. Ok, neću komentirati, samo ću se sarkastično osmjehnuti. Također, moje novostečene ocjene nisu predmet o kojem bih željela diskutirati. Život mi je sad nakon onog početnog uzbuđenja, kao počela je škola sve novo itd., postao totalno monoton. Ama baš ništ se ne događa. Živim po rasporedu. I jš sam k tome pala u nekakvu depresiju. Ono kaj me najviše smeta kod cijelokupne stvari sa školom jest činjenica da se moram probuditi u 5 i 25. Da, dragi moji, kad vi još snivate nevine mladenačke snove ja se druckam u vlaku za Čakovec. Jučer smo pisali zadaćnicu. Ja sam pisala sastavak na temu Nokturno. Pokazala bih vam ali mi se neda prepisivati. Hehehe.... Sutra idem u Zagreb na ekskurziju. U povijesni arhiv. Kladim se da bude ludo i nezaboravno među pergamentima i knjigama. U busu bude, to je ziher. Idem si sad složiti kavu. Pozdrav |
- 14:42 - Proširi evanđelje (30) - Na papir - !
17.10.2006., utorak
2. post (vrlo kreativan naslov, znam)
|
Mislim da je vrijeme da nešto napišem... Eto, upravo se vratih iz škole... Imam osjećaj da će mi glava eksplodirati. Jednostavno je 7 sati svaki dan previše za mene. I još plus to putujem busom i vlakom, stravično. Tada obavezno, čim dođem doma, liječim svoju iscrpljenost Moonspellom i ogromnim dozama čokolade. Meni bi čokoladu mogli ubrizgavat kao infuziju. Zabavljam se tada, čitajuć blesave dječje časopise svoje sestre. Prepune kvizova tipa: "Koje su tvoje idealne cipelice za ples" ili stripova o tome kako je Pepeljuga imala bal i nije stigla ništa pripremiti, već su došli gosti pa joj je ona stara, pretila vila rekla nek primi predmete pune ljubavi i želja će joj se ostvariti. Tada su joj oni kretenski miševi donesli njenu vjenčanicu i svadbenu tortu (!) pa je onda sve bilo zakon, odnekud se stvorila hrana i ukrasi u dvorani, pa se odnekud pojavio princ koji je rekao Pepeljugi nešto tipa kako je ona, dobra, plemenita, draga i oni se poljubili, svi su bili sretni i živjeli su u ljubavi i bogatstvu sve dok nisu umrli od nekakve infekcije ili hemofilije i istrunuli pod zemljom. Koja je pouka te priče? Ja ne znam. Uglavnom tada negdje u moju sobu upada moja sestra koja mi obično istrgne časopis iz ruke s komentarom kako ja ne smijem dirati njene stvari. Baci časopis negdje u kut (eto ti brige za svoje stvari) i legne na krevet buljeći u mene i u to što ja radim. Ona zna da mi ide na živce njezino gledanje preko leđa, a ja znam da deranje na nju neće pomoći, tak da ja onda počnem slušat Dimmu Borgir (jer znam da je ona alergična na black metal). To ju otjera. A ja se tada mogu posvetiti internetu. Sada još jedno pitanje. Koja je, damn, svrha ovog posta? Nemam pojma, jednostavno sam počela pisati. Stvar je u tome da kad jednom počnem pisati teško se zaustavim i najčešće kad počnem pisati na taj način pišem najbanalnije stvari, npr. kaj se događa kad ja dođem iz škole. Hehe, al ću postat to. Uživajte... |
- 14:52 - Proširi evanđelje (33) - Na papir - !
12.10.2006., četvrtak
I'm back...
|
Prvi post. Prvi postovi su uvijek najgluplji, makar mi to nije THE prvi post jer mi je ovo već 3. blog. I tako sam se nakon višemjesečnog izbivanja odlučila vratiti bloganju. Blog je zarazan. Kad god odlučim NE pisat, uvijek se vratim. Ako niš drugo barem to potpomaže mojem literarnom izražavanju. Eto, u međuvremenu, upisala sam se u opću gimnaziju i tak niš posebno. Ja sam i dalje ista. I moj blog bude isti. Kolko god bilo njegovih adresa... I kao što rekoh, prvi postovi su uvijek neki bezvezni, uvodni (pogotovo kod mene), zato ću se sad pobrati. I ostaviti vas u nevjerojatnoj ekstazi jer sam se ja ipak vratila. Pozdrav... |
